warmness on the soul...

U ljutnji čovjek često kaže ono što zapravo ne misli iako se ja oduvijek pitam nije li ta rečenica samo fraza kojom skrivamo nekontrolirano pobjeglu istinu,tj.da u momentu ljutnje kažemo upravo ono što mislimo ali u strahu da bi mogli svjedočiti povrjeđenim osjećajima druge osobe to povlačimo sa frazom-nisam tako mislio/mislila.Problem sa ljutnjom je što prođe onoliko brzo koliko je i došla,no sa posljedicama koje se mogu razvući i stvoriti neugodnu tišinu,uzrokovati udaljavanje pa čak i gore.Osobno,tišina me užasava,i svaki taj tihi trenutak nakon svađe me zapravo proganja još dugo,dugo nakon što se sve riješi.Višak vremena za razmišljanje o izrečenim stvarima može biti poguban,osobito kada se radi o nekome čije riječi bole.

Za kćer:
Shvaćam da se teško nositi sa nečijim pesimizmom ali...ljutnja prođe,a ljudima se uvijek nekako zalomi druga prilika =)

Za sina:
A ti mali ne kenjaj,malo popusti i živni,ljudi zapravo uživaju u tvojem društvu...ne moraš sve stalno tjerat od sebe =)

Nemam više vremena za svoje filozofiranje pa ću evo ostaviti se tipkovnice i krenuti raditi tortu...
Sretan rođendan mom malom braci Nevenu koji sutra navršava punih 11 godina =)

I jesen uopće nije tako strašna,iznenadi se čovjek koliko boja postoji....

ispričavam se...trebala sam obratiti više pažnje

"When life offers you a

dream so far beyond any

of your expectations it's not

reasonable to grieve

when it comes to an end."

Idemo na kupanje...danas je dan za odmoriti dušu,krajnje je vrijeme da napokon osjetim da je ljeto

Nakon dugo vremena opet pišem,nije to sad nešto naročito bitno za dobrobit svijeta,ali je jako bitno za dobrobit zdravog razuma moje bolje polovice i one šačice ljudi oko mene jer ruku na srce koliko god vas netko volio ponekad jednostavno morate stati i odmoriti čovjeku uši ili ti ga razum...a razum je,pak,sporna stvar u svekolikoj ljudskoj masi....Moj razum u zadnje vrijeme je huh,solidan,napokon se snalazim u svemu ovome.Vrijeme je prošlo kao i obično tjerajući vodu na svoj mlin,a ti se možeš grcat i utapat ili barem pokušati držati glavu iznad vode,a nije da je i to nešto specijalno teško,samo se treba malo potruditi.
A moj svijet je zbog konstantnih udaraca postao još sitniji ali i dragocjeniji.

What to say, what to say?

Što reći...nikada mi nije pretjerano išla mudrost,radije balansiram na onoj kjut granici između ekstremne čudnosti i sitnije luckastosti koje moram priznat postaju sve izraženije što sam starija,opet moram naglasit da mi je žao već gore navedenih bližnjih...

You know the one thing you're fighting to hold?

Trudim se i dalje.Jako.Ponekad je teže,ponekad je lakše,ovisi o danu,vremenu,mojim mušicama.Ali nije me strah da ću morat pustiti,barem ne želim ni razmišljati o tome da ću jednom morat popustiti.Ne sličim mami,ne sličim tati.Nikada nisam pripadala niti jednoj od svojih obitelji,to je bilo teško ali danas imam vlastitu obitelj.Nekoga kome mogu iskreno reći što mi je na srcu i u mislima bez straha da će me povrijediti,da će me izdati.

Will be the one thing you've got to let go...

A i da zbilja bude tako,spremna sam.I opet se gubim u metaforama kao što Petra kaže...žao mi je ali kad ponekad je lakše nosit se sa metaforama nego pogledati ravno u surovu,jezivu,gladnu-istinu.Ne,metafore su bolje.

And when you feel the wall cannot be burned...

Uvijek se nađu tako nekakvi tvrdoglavi,teški zidovi.Ljudi i stvari koje svojom sebičnošću ne popuštaju pred zdravim razumom nego posežu za niskim,podlim smicalicama kako bi dobili što žele iako već imaju dovoljno.I previše.
Žao mi je ali ne razumijem.Ti bi trebala znati da će tvoj iracionalan način privlačenja pažnje jednom doći kraju.To nije dobar primjer nikome,pogotovo ne tvojoj djeci,obitelji,prijateljima.Srami se.Radije ću biti siromašna,mučit se iz dana u dan za svoju koricu kruha nego ikada biti pijavica poput tebe.

You're gonna die to try what can't be done!

U trenutku kada mi se pred očima počeo gasiti život osobe koja ga je meni podarila bila sam užasnuta,krivila sam sebe.Da,opet sam krivila sebe ali to nije trebalo biti tako.Samoubojice su kukavice.Ti to nisi.Ti si dijete,malo lažljivo đubre koje ne zna što bi od obijesti.Obijesti koja će te jednom koštati glave,a zbog tvojih postupaka,zbog činjenice da se nećeš opametiti sljedeći put kad ti privlačenje pažnje pođe naopako,neće biti nikoga...Ogorčenost je gadna stvar,a ti toga imaš na pretek.

nisam odoljela

...Far far away...
....no choices passing...
...no time confounds me...
...and you're still there...



Thank you.

apsolutno ništa...

idem jesti...

čevape....


zdravo

klasika =)

Koliko puta u životu čovjek može zapravo odrasti?Kada pogledam ljude oko sebe,neke bliže i neke dalje,neke bolje i neke gore svi uvijek prolaze kroz promjene,nove početke i na kraju nove završetke.Nema granica više oko ničega i u nikome.Zakonski postoji okvir kada odrastemo-famoznih 18 godina.Ja sam svoj 18.rođendan proslavila odavno i dalje se ne smatram-odraslom.Osobno spletom okolnosti odraslija sam bila sa 16.Nedavno su otvorene neke stare rane.Shvatila sam da se i nakon nekoliko godina nisam mogla pomiriti sa smrću osobe koja je toliko utjecala na mene,u tako lijepoj,toploj noći jecaj je proparao spokoj i tišinu,oteo se duboko,duboko iza nekih teških vrata,misao se probila i iznova slomila srce.Sjećanja bole,sjećanja ubijaju i zato ih je najlakše zatvoriti,zaključati.Tako mi je teško palo.Svaki put takve stvari pogode i sruše te ravno na tlo,izbiju ti zrak iz pluća.To staro razdoblje je bilo mučno,kao da je netko čitajući moju priču izderao grubo,nasilno,bezobrazno cjelo poglavlje moga života,mene.Bacili su me u vrtlog laži,odlazaka,boli,straha.I dalje me proganjaju takve stvari,samo u manjoj mjeri i u glavno ih nisam ni svjesna.Samo se povremeno trznem u snu,jer se sjetim glasa,mirisa,stihova ljudi koji više nisu tu zbog ovog ili onog razloga.Na tren osjetim bol,nadnaravnu bol koja propara srce i ostavi tako poznat gorak okus u ustima,i zjapeću ranu na srcu koje i dalje kuca,kuca,kuca,kuca i dalje otkucava.Očito imam neku opaku mazohističku crtu u sebi...želju za životom.Najteže je ne željet ništa pitati jer se bojiš odgovora,jer se bojiš onog trenutka kada ti stvari dođu do svijesti i ti se slomiš na sitne komadiće,hvataš zrak,a ne možeš doći do njega.Toga se ja užasavam,trenutka kada će mi obrana pasti,kada će noge prestati hodati,neću čuti korake i pjesma koja mi okupira misli će utihnuti.Bojim se tog ponora.Bila sam tamo i zbilja se ne želim vraćati,nikada više.Danas je situacija drukčija.Kada padam dočekam se više-manje sama na noge,stresem glavom i ponekad pridržim se za ruku njega koji je tu.Proganjat će me i dalje duhovi i demoni koje sam susrela tokom ovih 19 godina,naravno pitat ću se da li sam mogla neke stvari drukčije,ali ne jer žalim zbog nedostatka hrabrosti da učinim nešto što bi mi drastično promjenilo život,mene će i dalje proganjati pitanje vremena koje sam uzalud provela pokušavajući sama ustati i disati kada sam cjelo vrijeme bila nadomak...a nikada zapravo blizu.Treba mi,zbilja mi treba,moja osobna droga.Ovisna sam o mirisu,glasu,kretnjama,načinu na koji dotakne moj obraz usnama.I strah me pada,to ne bih preživjela.I ovako se teško nosim sa svim tim mislima koje pobjegnu kada utonem u san...Nikada mi ne bi mogao dosaditi,pa tek sam te dobila.